Marko Milošević

Zapratite me

Probudi se

Probudi se da ti oči zapamtim,
noći ove kad ljubav nestaje!
Kad krećem da ti se ne vratim.
Kad sve naše, juče postaje.

Pogledaj me i nastavi da spavaš.
Ionako za reči glasa nema.
Da sam znao ranije otići,
ne bi duša noćas bila nema.

Svanuće jutro, rodiću se opet,
cipelom stati na neki prag novi.
Tamo sa osmehom čeka me neko,
neko lepši, ko zna da voli.

Poželeće neko ljubav moju.
Ruku moju na ramenu svom.
A ti i dalje nastavi da spavaš.
U postelji svojoj, sa svojim snom.

Noćas vrata zatvoriću lako,
ključ bacam na dno neke reke.
Molim te nikad, ali nikad, ne traži me više!
Moje adrese su, odvano, od tvojih daleke.