Marko Milošević

Zapratite me

Tata

Nekad baš poželim da si negde tu.
I znam, nećeš više doći, kažu da si na nebu.
I želim da bar sada vidiš sin tvoj ko je,
kad nisi dok ovde si bio. Praštam, to važno više nije!

Ako je kriva bolest, trebalo je to da lečiš.
Da odeš, izgubiš me, morao si da sprečiš!
O mrtvima sve najbolje, pa nek bude tako.
Detinjstvo s tobom, život bez tebe, nikad rekao ti
nisam – nije mi bilo lako!

Plakao sam dok negde ovde si bio,
plakao sam i kad si gore odlazio.
Al’ prva me suza mnogo više boli.
Nikad znao nisam je l’ me otac zaista voli!

I rekao si da kad porastem shvatiću.
Sad veliki sam, al’ da razumem uspeo nisam i neću.
Šta je to bilo jače od duše tvoje
da nisi bio uz mene, čak ni za rođendane moje?!

I lep sam kao ti, da znaš, ako ne vidiš.
I uspeo sam što nisi ti, treba da mi zavidiš.
Što u dve zemlje, što mrze se zbog rata,
uspeo sam da budem ono što ti nisi – svojoj deci,
TATA!