Marko Milošević

Zapratite me

Tišina naša

Ne pričam nikom da nemam te,
a svaki dan tu kraj mene si.
Što zvalo se naše, nestalo je sve.
Ja više nisam tvoj, nisi ni moja ti.

Dani prođu bez poljubaca, reči.
Okolo lažemo, pričamo o sreći.
U domu svom kad skinemo maske,
pojačamo tišinu do daske.

Nek traje večno ta tišina naša,
čuvajmo reči za laži za druge.
Kad nismo znali kako se mašta i prašta,
da vozovi stoje svuda izvan pruge.

Nismo znali da ne mora tako,
da nije tuđe lepše, bolje.
Druge usne se ne ljube lako,
zbog tuđih laži govorili svoje.

Umesto moje ruke, stisni tu bravu.
Otvori vrata, kofer zatvori.
Ponesi ništa jer ničeg našeg nema.
Sve što se našim zvalo, na tuđem ramenu drema.